Claire Fortune

Meet Claire, Fortune Teller & Counselor

I’m a Tarot reader and practitioner of several emotional healing modalities, currently living in Croatia, EU.

I help people overcome their obstacles and assist them along the process toward reaching their goals and experiencing a lighter, more serene way of living.

I’m in training to become a psychotherapist, and I’m also a certified Aspectics and DP4 Processor of Spiritual Technology, created by the psychologist and occultist Zivorad Mihajlovic Slavinski.

Blog

VI – The Lovers

 

We were on a schooolbus. She was right by his side, but I couldn’t see her face. He handed me a paper, grinning. It said: Live and be loved.

I felt my chest inflating like a child’s ballon, ready to fly over the hills.

That did the trick for me.

My boyfriend has pointy black wings, and he visits me at night.

Piercing eyes, a voice that could melt that old stone sink we used to hide in the kitchen, as well as on those fields ready for the spring mow, but the forest held a secret; above the faerie waterfalls and tiniest streams, the doe I never saw; but i remember leaving a story about a squirrel on her own King Oak, and upon coming to collect it, a spider had woven a web all around it. Like the ones I used to draw all over the notebook thinking he would like me, hating the job; getting lost in the seconds between calls in the fields, in the beds, between the next hello, thinking he could like me.

I used to dream about a man.

He was 25 and I was 12.

In my dream, we were married.

I knew his scent; the way he would leave his sunglasses by the front door mirror; it confused me seeing him in magazines, apparently unaware of my existence.
Long summer days; hanging our bathing suits in the garden, the touch of freedom on my skin, the rosy vesper breeze.

And oh!lways the wait! When kissing the dog, you’re missing a boyfriend, when wanting to dye the hair black and finding him in a casket by the river, all in a poem, never being loved, when seeing him for the first time and the feelings not mutual, thinking, it must be because he doesn’t know me. But the emptiness in the chest, and the fresh air, and cutting articles from magazines, and counting till I would see him again,

and the stories, and the funny comics my sister drew, and the advice I never took,
and the candle lighting, and the chanting,

but love was always far from me.

(the fights. the trying. the high heels. the lies.)

 

I was in a hotel, all expenses paid. No worries about the future, existential or otherwise. He was there in the lobby, welcoming me like the queen of the place.

“Come with me, ” he said, “All is taken care of and I love you”.

 

XV- The Devil

“Učinila si jedno dobro djelo danas”, čula je Frannyne riječi s kave neki dan dok je grlicama na prozorsku dasku sipala rižu. “Dok im daješ jesti, pogledaj svoje ruke, pogledaj njih, i pogledaj rižu. Vidi kako ste jedno. Ti si im praktički danas dala život”. Moćne riječi, pomislila je dok  im je u prazan poklopac neke staklenke lijevala vodu. Fran zaista ima talenta za govorništvo. A ja, koji je moj talent, žalovati nad prazninom svojeg postojanja dok se javljam na telefon.

“Uzmi prozirnu staklenku, svaki dan napiši na komad papira tako neku stvar koja ti se čini beznačajna, i svaki dan stavi u staklenku. Kad budeš imala punu staklenku, vidjet ćeš da imaš razloga za život”.

Suša je već unakazila svako drvo u okrugu. Čaša hladnog soka od bazge, naslonjena na vrata od mreže koja nikad nije pošteno popravila, pa su bila vječno otvorena na vrhu i propuštala muhe. Po ovoj vrućini peglati košulju i suknju za posao sutra, uzdahnula je, jedina sreća je što je od vrućine smršavila pa u tim prnjama još donekle i izgleda elegantno, za razliku, na primjer od drage Pam koja se vječito znoji u svojem cubicleu, i onaj smiješni ventilatorić koji ušteka usb kabelom u kompjuter pa se miris znoja raznosi po uredu, ali tko bi joj zamjerio kad se tako iskreno i gromoglasno smije, unatoč tome što čisti onaj grozni lokalni pub ujutro, radi i prekovremene, ali kako sama kaže “rad mi je priskrbio stan i auto, što ti misliš?”, iako joj se auto zapalio baš prošli tjedan pa ih sad sve vozi Ann u slatkom malom autu koji još miriši na novo a ona eto svaki put nečim zasere sjedala.

 

Čujem da netko diše u sobi.
Kunem se da čujem kako netko diše.

 

Srijeda je bila još sparnija. Pam je smijehom nadglasavala svoj zvrndavi ventilatorić.

Žamor kolegica i termosica u kojoj kava uvijek ima okus kao da je malo pljesniva.

Kemijska opet pada na pod, dok balansiram poziv uobičajeno razdraženog klijenta i umjetnost podizanja kemijske s poda, među pregradama i propisanim crnim cipelama (Taysha je bila na pedikuri, jesu li to – o moj Bože – umjetni nokti na nogama?) cipele koje već dobro prepoznajem, sive kaubojke od zmijske kože, i što bih dala da su na njima još i mamuze, možda optočene cirkonima. Nadam se da nisam precrvena u licu, pomislim gledajući u obrise mršavog ali mišićavog tijela dok je očito davao neke upute onim svojim senzualnim glasom, ali što je meni? Čovjek se ni ne zna obući kako treba, nosi nekakav pojas i što mu je s kosom, očito je da je stalno šiša na istu dužinu jer tu sam šest mjeseci a njemu je kosa stalno do ramena.

Okrenuo se i pogledao me ravno u oči.
Crne oči što gore kao plamen.

Ali što je meni, pa čovjek sigurno nema nikakvih interesa ni ambicija, vjerojatno samo gleda sport i navečer popije pivo, koliko znam ovdje radi već godinama.

 

Ann nas je opet vozila kući, veselo čavrljajući o novoj tetovaži. Putem prema kući vidjele smo još jedno mrtvo drvo.

 

Sanjala sam raskrižje. Sanjala sam plamen.

– Hej, cure – prekinula sam našu jutarnju konverzaciju (Taysha zaista ima umjetne nokte na nogama), – jeste li ikad sanjale seks, ali onako.. kao da je bilo zapravo?
Pamin srčani smijeh nadglasao je sve ostale.
– Idemo na pivu za vikend – obznanila mi je Ann još zasmijano kroz stakla svojih velikih naočala. – Pa ćemo ti naći nekog da ne moraš više sanjati.

Mahala sam joj sa trijema dok mali crveni auto nije nestao niz padinu. Mrežasta vrata su se zatvorila do kraja; čudno, pomislila sam, valjda su se sama popravila od tolikog lupanja.
Ubacila sam u staklenku papirić nad kojim sam dugo mudrovala, “platila Pam kavu”, i nahranila grlice. Čini se da su došle saviti gnijezdo.

 

Sanjala sam plamen.

 

Jutarnji tuš me zapekao na leđima; u ogledalu nisam vidjela nikakvih promjena, ali pod prstima sam osjetila sjećanje na kandže. Kandže i plamen.

 

-Heej cure, – u auto je ušla i Dory. – Znate što ima novog? Bit ću na televiziji!

Taysha je ZNALA da će joj se Instagram profil isplatiti, Pam ju je ugušila zagrljajima, Ann je pojačala radio i spustila prozore, a ja sam primijetila da se još jedno drvo u okrugu osušilo.

 

Cijelu smjenu sam smišljala kako da suptilno pitam hoće li i Federico doći na pivo nakon posla.

 

Nije me više niti jednom trebao ni pogledati, ne bih se više čudila ni da Pam dobije na lotu a ja pronađem dosad neotkriven artefakt na staroperzijskom jeziku u dvorištu i steknem vječnu slavu; znala sam da će točno u ponoć stajati na raskrižju ispred jedinog puba u gradu s crvenom kandžom umjesto desne ruke.

 

Read the blog

Hang out with me...

Follow me on Facebook

Follow me on Twitter

Follow me on Pinterest