XV- The Devil

“Učinila si jedno dobro djelo danas”, čula je Frannyne riječi s kave neki dan dok je grlicama na prozorsku dasku sipala rižu. “Dok im daješ jesti, pogledaj svoje ruke, pogledaj njih, i pogledaj rižu. Vidi kako ste jedno. Ti si im praktički danas dala život”. Moćne riječi, pomislila je dok  im je u prazan poklopac neke staklenke lijevala vodu. Fran zaista ima talenta za govorništvo. A ja, koji je moj talent, žalovati nad prazninom svojeg postojanja dok se javljam na telefon.

“Uzmi prozirnu staklenku, svaki dan napiši na komad papira tako neku stvar koja ti se čini beznačajna, i svaki dan stavi u staklenku. Kad budeš imala punu staklenku, vidjet ćeš da imaš razloga za život”.

Suša je već unakazila svako drvo u okrugu. Čaša hladnog soka od bazge, naslonjena na vrata od mreže koja nikad nije pošteno popravila, pa su bila vječno otvorena na vrhu i propuštala muhe. Po ovoj vrućini peglati košulju i suknju za posao sutra, uzdahnula je, jedina sreća je što je od vrućine smršavila pa u tim prnjama još donekle i izgleda elegantno, za razliku, na primjer od drage Pam koja se vječito znoji u svojem cubicleu, i onaj smiješni ventilatorić koji ušteka usb kabelom u kompjuter pa se miris znoja raznosi po uredu, ali tko bi joj zamjerio kad se tako iskreno i gromoglasno smije, unatoč tome što čisti onaj grozni lokalni pub ujutro, radi i prekovremene, ali kako sama kaže “rad mi je priskrbio stan i auto, što ti misliš?”, iako joj se auto zapalio baš prošli tjedan pa ih sad sve vozi Ann u slatkom malom autu koji još miriši na novo a ona eto svaki put nečim zasere sjedala.

 

Čujem da netko diše u sobi.
Kunem se da čujem kako netko diše.

 

Srijeda je bila još sparnija. Pam je smijehom nadglasavala svoj zvrndavi ventilatorić.

Žamor kolegica i termosica u kojoj kava uvijek ima okus kao da je malo pljesniva.

Kemijska opet pada na pod, dok balansiram poziv uobičajeno razdraženog klijenta i umjetnost podizanja kemijske s poda, među pregradama i propisanim crnim cipelama (Taysha je bila na pedikuri, jesu li to – o moj Bože – umjetni nokti na nogama?) cipele koje već dobro prepoznajem, sive kaubojke od zmijske kože, i što bih dala da su na njima još i mamuze, možda optočene cirkonima. Nadam se da nisam precrvena u licu, pomislim gledajući u obrise mršavog ali mišićavog tijela dok je očito davao neke upute onim svojim senzualnim glasom, ali što je meni? Čovjek se ni ne zna obući kako treba, nosi nekakav pojas i što mu je s kosom, očito je da je stalno šiša na istu dužinu jer tu sam šest mjeseci a njemu je kosa stalno do ramena.

Okrenuo se i pogledao me ravno u oči.
Crne oči što gore kao plamen.

Ali što je meni, pa čovjek sigurno nema nikakvih interesa ni ambicija, vjerojatno samo gleda sport i navečer popije pivo, koliko znam ovdje radi već godinama.

 

Ann nas je opet vozila kući, veselo čavrljajući o novoj tetovaži. Putem prema kući vidjele smo još jedno mrtvo drvo.

 

Sanjala sam raskrižje. Sanjala sam plamen.

– Hej, cure – prekinula sam našu jutarnju konverzaciju (Taysha zaista ima umjetne nokte na nogama), – jeste li ikad sanjale seks, ali onako.. kao da je bilo zapravo?
Pamin srčani smijeh nadglasao je sve ostale.
– Idemo na pivu za vikend – obznanila mi je Ann još zasmijano kroz stakla svojih velikih naočala. – Pa ćemo ti naći nekog da ne moraš više sanjati.

Mahala sam joj sa trijema dok mali crveni auto nije nestao niz padinu. Mrežasta vrata su se zatvorila do kraja; čudno, pomislila sam, valjda su se sama popravila od tolikog lupanja.
Ubacila sam u staklenku papirić nad kojim sam dugo mudrovala, “platila Pam kavu”, i nahranila grlice. Čini se da su došle saviti gnijezdo.

 

Sanjala sam plamen.

 

Jutarnji tuš me zapekao na leđima; u ogledalu nisam vidjela nikakvih promjena, ali pod prstima sam osjetila sjećanje na kandže. Kandže i plamen.

 

-Heej cure, – u auto je ušla i Dory. – Znate što ima novog? Bit ću na televiziji!

Taysha je ZNALA da će joj se Instagram profil isplatiti, Pam ju je ugušila zagrljajima, Ann je pojačala radio i spustila prozore, a ja sam primijetila da se još jedno drvo u okrugu osušilo.

 

Cijelu smjenu sam smišljala kako da suptilno pitam hoće li i Federico doći na pivo nakon posla.

 

Nije me više niti jednom trebao ni pogledati, ne bih se više čudila ni da Pam dobije na lotu a ja pronađem dosad neotkriven artefakt na staroperzijskom jeziku u dvorištu i steknem vječnu slavu; znala sam da će točno u ponoć stajati na raskrižju ispred jedinog puba u gradu s crvenom kandžom umjesto desne ruke.

 

Share this post...
Share on FacebookPin on PinterestTweet about this on TwitterShare on Google+Share on TumblrEmail this to someone

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *